Klapsko pjevanje je tradicijsko višeglasno homofono pjevanje bez pratnje instrumenata. Fenomen klapskog pjevanja kontinuirano je i relativno stara pojava na koju su upozorili istraživači i muzikolozi krajem 19. stoljeća (Kuba, Kuhač). Tradicija klapa i klapske pjesme kakvu poznajemo i danas, formira se sredinom 19. stoljeća, u vrijeme kada su se profilirali kulturni i glazbeni identiteti mediteranskih gradića na našoj obali i otocima, posebice u Dalmaciji. Javlja se u pučkim slojevima društva kao rezultat sklada postojećeg duhovnog stanja u mediteranskim gradićima toga doba. Stil pjevanja je vremenom evoluirao od tipično tradicijskog oblika pjevanja (klapska pjesma) i postojanja klapa, do stručno postavljenog i organiziranog oblika pjevanja koji se u današnje vrijeme svojim načinom prezentacije više ubraja u stilove popularne nego tradicijske glazbe.

Klapske pjesme su homofoni, a capella napjevi, prepoznatljivi po svojoj unutrašnjoj glazbenoj strukturi – kretanju melodijskih linija glasova, harmonijskoj konstrukciji i sadržaju tekstova napjeva. Najčešća forma višeglasja klapskih pjesama je troglasje i četveroglasje, tijesni harmonijski slog koji gotovo mahom završava u tercnom položaju, akordu po kojem su klapski završeci prepoznatljivi. Pjesme su spjevane u duru, kojem harmonijsku osnovu čini tonički, dominantni i subdominantni četverozvuk, odnosno trozvuk. Melodija napjeva uvijek je u terci praćena drugim glasom, dok treći glas, bariton, ima zadaću popuniti akord. Za njega je karakterističan skok sa VII. Stupnja na V. stupanj iznad tonike durskog tonskog roda u harmonijskim kadencama. Zadaća je basa jasno označiti harmonijske funkcije u osnovnom položaju.

Tekstovi klapskih pjesama uglavnom su ljubavni, a kreću se od poetskih, vedrih, optimističkih i šaljivih do tekstova pretjeranog sentimentalizma. Specifičan ugođaj kojega stvara cjelina teksta i napjeva u dalmatinskoj klapskoj pjesmi, traži slobodu u metroritamskom oblikovanju (parlando rubato način izvođenja).

Na oblikovanje dalmatinske klapske pjesme utjecalo je  liturgijsko i paraliturgijsko pjevanje zapadnog obreda (gregorijanski koral, glagoljaško pjevanje, crkveno pučko pjevanje), organizirana glazbena djelatnost urbanih i urbano-ruralnih sredina na području Dalmacije, talijanska, odnosno zapadno-europska melodika, melodika napjeva iz šire unutrašnjosti među kojima i tzv. starogradske pjesme i dr. Repertoar suvremenih dalmatinskih klapa u počecima se odlikovao uglavnom ljubavnom tematikom, a od utemeljenja omiškog Festivala pokrio je gotovo sve vidove suvremenog života diljem Dalmacije.

Razlike u formalnim i organizacijskim oblicima klape kroz povijest značajne su, te se govori o tri modela klape: tradicijska (pučka), festivalska i današnja (moderna) klapa.

(Tekst preuzet iz Rješenja Ministarstva kulture Republike Hrvatske o klapskom pjevanju kao nematerijalnom kulturnom dobru iz 2008.g)